Negdje pored Zemlje...
subota, 23.02.2008.
Trr..vracam neke starne videe
subota, 09.02.2008.
Polako...
Ali sigurno, svi nestaju...odlaze. Žao mi je što je Animas nestala, a Misuzu najavila odlazak. Žao mi je što im ne mogu reći koliko mi je žao. Žao mi je što samo mogu vjerovati da će se bar jedna od njih vratiti.
Žao mi je...
Što nisam bila na njegovom koncertu u Puli!
I što ne znam kada će ponovno doći...
Zna li itko?
subota, 26.01.2008.
Ti.
Ti znaš da nitko ne razumije situaciju koja se nalazi unutar mene. Isto tako znaš, da je ni sama u potpunosti ne razumijem. I da sam slaba zbog toga. Znaš da mi takvo stanje ispija krv i ostavlja me blijedu i napola živu. I ti to jako dobro koristiš. Kako si samo prokleta! Ne želim te uopče spominjati. Ti nisi vrijedna bilo čijeg spomena. Kamoli mojeg. Moja je pozicija mnogo višlja od tvoje. sa tih se visina uopče ne vidi nizina na kojoj se nalaziš. Očajna sam. Obračam ti se. Spominjem te. A ti si ta koja slama. Ah, prokleta, prokleta realnosti! Zašto mi pokazuješ svoje pravo lice? Znam da sam to od tebe zahtijevala. Ali ti, koja si tako mudra, ti, mogla si predpostaviti da će me crte tvoga lica sravnati sa zemljom. I sada živim mrtva. Zbog tvoje nepromjenjivosti. Ubija me činjenica da radiš po svom, bez obzira na moje prijedloge. Mrzim te! Tako si prokleto izravna. Močna. Močnija od vjetra. Ti dopreš do kutka potpuno izoliranog sa svih strana. Možeš li mi reći, zašto uništavaš sve pred sobom? Predpostavljam da ne možeš. Možeš mi samo pokazati na način da učiniš još neko zlo, mnogo veće od svih do sada. Nemoj. Kako ti je to uspjelo? Bojim ti se suprodstaviti! Ali ne i reči ti da ću te jednom pobijediti. Neću birati sredstva. Baš kao što ih ni ti ne biraš. Naučila si me da biranje samo sputava.
Hvala ti!
ponedjeljak, 07.01.2008.
"... ostavit cu za neki drugi put"
Umor me ubuzima. Umorna sam od spavanja. Da, od spavanja. A spavam, jer nemam volje raditi nešto drugo. Ni magla baš ne pomaže. Pogledam van, ne vidim ništa, sve je bijelo, sve je prekriveno ne bijelom, nego nekom tmurnom, uznemirujučom maglom. Poželim izači van, no nešto me spriječava. Možda strah, možda činjenica da je šetnja u takvim okolnstima nepotrebna, no, zašto ne? Ipak ne želim ići sama. Ne želim se izgubiti sama u bijelom. To me uvijek plašilo. Bijela boja simbolizira ništavilo. Ili bi to trebala biti crna? Nije... Crna, u njoj ipak ima nešto, ne lijepo, ne dobro, no to, nešto.
Čujem, psi laju, jače i glasnije nego inače, mogla bih čak reći, laju bolno. Zašto? Zašto sada, drugačije? Boje li se oni čega? Vide li oni opasnost u toj magli? Boje li se bića kojih se mi bojimo inače? Boje li se nas? I koja bića? Psi?
-npr. Šećeš ulicom, pustom. Izdaleka prema tebi juri pas, laje, reži. Okreneš se, i počneš bježati u strahu od njega. Kako možemo biti sigurni da će nas napasti? Možda on bježi od negeča, kao što mi bježimo od njega. Fascinira me to, kako jedna vrsta, nikada ne razumije drugu vrstu. Teško je to. Usprodstaviti se dimenzijama, i pokušati razumjeti.
Aha! Ne smijem pasti u depresiju, opet. Obečala sam sama sebi da od Nove neću dopustiti da padnem u spomenutu... Dep.:D Branim se, teško je, no uspjevam, ako zanemarim gornji dio posta.
I da, LOTR je dobar film, stvarno je:)
petak, 28.12.2007.
;tuk , d nju;
Ovaj Božić nisam doživjela na način na koji sam ga doživljavala proteklih godina. Nisam doživjela ono uzbuđenje, kada se ujutro dignem, trčeći pod bor pogledati što mi je Djed Mraz donio. Poklone sam dobila prije Božičnog jutra, a Djed Mraz ne postoji. Odrastanje briše čari.
U zadnje vrijeme mijenjam. Mijenjam dužinu posta, izgled bloga, sadržaj bloga, dizajn. Sve. Podivljala kriza identiteta. Ne mogu se odlučiti želim li da moj blog izgleda mračno, ili umjereno, ili svjetlo... Teško mi je izabrati neko srednje raspoloženje. Zanimljivo je mijenjati. Promjene čine život. Ne bi bilo u redu da sve teče ravno, da je sve na istoj valnoj dužini. Postalo bi dosadno da se stalno trudim pisati neke npr. postove s dubokim smislom. Gluposti je lakše pisati, a promjena dolazi do izražaja:D
Blog pišem za sebe. Isključivo, za svoju sreću i svoje zadovoljstvo. Toliko volim gledati i iznova čitati svoje gluparije, da sam odlučila nikada ne obrisati blog, unatoč, sve manjem broju posjetioca. Mislim da je skroz djetinjasto dati internetskoj stranici i najmanju ulogu u životu. No ja jesam dijete.
Čini mi se da sam danas pisala vrlo opčenite stvari, vrlo dosadne i nezanimljive rečenice, ali htjela sam pisati. Tipkati. Smišljati nešto što ću pokazati svima, svima:) Nešto što ću izreći javno i što će biti dostupno svima. Kada razmislim o tome koliko samo različitih ljudi klikne na adrese naših blogova, koliko se ljudi nasmije čitajući naše postove i koliko ljudi klikne na križić ne bi li izašlo sa naših stranica, padnem u neki trans.
Ipak sam ja jedno čudno biće, samo sebi neprepoznatljivo, koje ne razumije sve, koje ne razumije ništa. Puno će još vremena trebati proći kada ću shvatit da ovakve stvari bespotrebno iznosim ostalima.
ponedjeljak, 24.12.2007.
Merry Christmas!
Baš se sjećam, kada sam prošle godine, na Badnjak, negdje oko podneva, sjela za kompjutor i odlučila napisati novi post.
-vrijeme je prošlo.
-godina je prošla.
-ponovno smo došli na isto.
-ponovno na Božić.
-ponovno, u krug.
Želim vam svima sretan Božić, i ovo pišem danas jer sutra neću imat prilike. Dan više, dan manje... Sve uvijek dođe na isto. zar ne?
Opet.
subota, 15.12.2007.
question
Kako se osjećaju zvijezde kada danonoćno promatraju svijet koji nema ni trunku njihova sjaja-svijet ispod njih, naš svijet? Zvijezde ponekad više ne mogu izdržati sve te tmurne, ali sasvim jasne prizore, pa se sakriju. Ponekad ih na nebu uopče nema. I to se događa sve češće i češće. Mi smo ti koji možemo promijeniti stavove i viđenja zvijezda. Samo mi, i jedno mi imamo moć mijenjanja. Hoćemo il to iskoristiti?
srijeda, 05.12.2007.
Praznovjerje.
Smisao.
Smisao svega na svijetu. I tako često ponovljeno pitanje : Koji je smisao života? Toliko puta ponovljeno da ga rijetko ko sada zaista svhaća ozbiljno i pokušava naći odgovor na njega. Dali je smisao svega pronaći smisao? No najveći strah, od svih strahova, jest, besmisao. Zato se ljudska bića ne osude tražiti ga. Nisu uvjereni da će ga naći. Nisu sretni kada ne znaju, ali su dakako sretniji nego sa spoznajom da toga nečega,u što vjeruju ,zapravo nema. Pusta priča. Kao i bilo kakva potraga za nečim što se nalazi na nekoj razini koju nismo dosegli. Sve naše mogućnosti, jesu mogućnosti nagađanja i vjerovanja u njih. Nije li glupo vjerovati u nešto samo toliko da bi utješili svoje neznanje, svoju ograničenost, možda, glupost? No, to je ipak samo ljudski.
Ima ljudi koji vide to "nešto". No, vrlo često to nešto je negativno. Često se toga boje i nastoje to ne vidjeti. Ili je sve to samo u njihovim glavama? I tu se postavlja pitanje... zašto su njihova nadnaravna viđenja uvijek tako mračna? Jesu li ljudi, opčenito skloniji takvoj strani? Ja jesam. I sada kada pišem ovaj post, barem se u minuti pet puta okrenem nebi li pogledom uhvatila "ruku" koja ide prema meni. Strah-jedna od najvećih prepreka. Da nismo tolike kukavice, možda bi se i maknuli s mrtve točke. No... Svemir je tako velik. Preogroman je. I nemoguće je u njemu se osjećati sigurno kad ne znamo dokle mu granice sežu. Druga dimenzija. Hm. Pa treča. I četvrta. Svaka dimenzija zna za sebe. Možda ćemo jednom, nakon toliko misteriozne i strane nam smrti, sve uvidjeti i znati. Zašto je se bojimo? Zašto se ljudi opčenito boje smrti? Boje se prijelaza, promjena. Vrlo konzarvativno. No ima ljudi koji vjeruju u tu smrt, pa je ubrzaju. Dakle, ipak o nekoj velikoj stvari možemo sami odlučivati. Živjet ćemo, ili ne? Ili si možda ne smijemo dati to pravo. Ili nam neko daje to pravo podsvjesno, netko tko nama upravlja kao lutkama. Sudbina. Čemu riječ sutra? -Ako je sutra poput prošlosti, već zapisano i određeno. Možemo li na išta utjecati? Nemoć, ta silna nemoć. I toliko priča o svemu ispričanih, a nikad završenih...
utorak, 27.11.2007.
Ovo bi kao trebala bit štafeta.
PEPSI ILI COLA: Ovo drugo.
COKOLADA ILI VANILIJA: Oboje. Mogu dobit i šlaga još na to? I koju jagodu... Njami.
LOVER ILI FIGHTER: Ovo prvo. Valjda.
PRIJATELJI ILI OBITELJ: Bit bez prijatelja je jedno teško iskustvo, koje sam proživjela. Sada ne bih mogla zamisliti život bez određenih osoba. Tj. Mogla bih, ali bilo bi jako teško. A obitelj, mislim da bez nje ne bih bila potpuna osoba.
LJUBAV ILI NOVAC: Vjerujem da bi 99% ko iz topa napisalo ljubav, ali, ljepo je imati i jedno i drugo. A isto tako ni jedno ni drugo nije neophodno. Možda je ljepše nekog voljet nego imat love. Ali kažem možda.
SLUŠATI NEKOGA KAKO GOVORI ILI GOVORITI: Slušati! Obožavam slušati ljude. I promatrati ih.
PERSONALITY ILI IZGLED: Ovo prvo, definitivno. Uz dobru osobnost bilo kakav izgled može proć, bez sumnje.
KOD DECKA BOJA OCIJU: Potpuno nebitno.
BOJA KOSE: Još nebitnije.
KRATKA ILI DUGA KOSA: Ah. Svi sad traže nešto dugokoso, pa sam se i ja pridružila večini. Ali opet, vrlo nebitno, nevažno.
VISINA: Ise... mora bit višlji od mene.
STIL: Ovo je fkt... khm. Glupo. Ne želim se vidjet s nekim koji je najobičniji i koji se po ničem ne razmikuje od ostalih, ili ne do Bog, kopira nekog, a takvih je previše, prema tome, cijenim orginalnost, ne samo kod muških, već kod svih osoba opčenito.
PIERCINGS ILI TATTOOS: Htjela bi imat tetovažu. Recimo, ovakvu
HOT ILI CUTE: Cute.
NAJBOLJA FRENDICA: Imam dvije prijateljice koje bi mogla nazvat najboljima, ali neću.
TKO JE NAJGLASNIJI: ?! Ja definitivno nisam.
TKO JE SRAMEZLJIV: A svatko ponekad.
COOLEST FRIEND: Ne znam definirat riječ "coolest"
JESI LI ZALJUBLJENA: Nisam.
VJERUJES LI U LJUBAV NA PRVI POGLED: Ne vjerujem. Vjerujem da bi nekog mogla zavoljet jedino kad bi tu osobu dobro poznavala, ali ovako, nikako.
BI LI IZASLA S NEKIM SAMO RADI NOVCA: Koja korist od toga kad novac tako i tako nije moj?
TKO JE ZADNJA OSOBA...KOJU SI POLJUBILA: Mislim da mama.
KOJU SI ZAGRLILA: Jedna frendica.
SA KOJOM SI RAZGOVARALA NA TELEFON: Druga frendica.
NA KOJU SI VIKALA: Ne sjećam se kad sam zadnji put bas ono vikala na nekog.
KOJA TI JE SLOMILA SRCE: A ne, ne. Nema takve. Ja to ne dopuštam! :D
KOJA TI JE REKLA DA TE MRZI: Iskreno, nikad mi niko izravno nije reko da me mrzi. Ali znam da ima dosta osba koje me ne vole. Razlog: Nepoznat. Takve ljude ne treba zaobilazit u širokom krugu, nego njima samima ostavit na volju da te zaobilaze.
UZIMAS LI DROGE: Da, naravno. Šta bi ja bez toga.
PIJES: Ne pijem.
ZELIS LI SE UDATI: Želim, jednom, u daljoj budučnosti.
ZELIS LI IMATI DJECU: Ajoj.
VJERUJES LI U SEBE: Prečesto ne dovoljno. I to me košta.
KOJI JE ZADNJI FILM KOJI SI POGLEDALA U KINU?: Zadnji sam put u kinu pogledala koncert nekih pianista. Kino me ne zanima beš previše. Bolje doma leć na krevet i poluspavan gledat neki dobar film, kao što sam ja jučer, npr. Ivanu Orleansku :D Uz taj film nisam mogla bit baš uspavana, ali opet bolje nego u kinu među hrpom stranih ljudi.
MOZES LI PODNJETI ISTINU: Teško.
NAJVECA SLABOST : Moje se slabosti nalaze na svakom koraku.
NAJVECI STRAH: Inkvizicija. Smrt. Tuga. Bol.
SJECANJE KOJE TI FALI: Ne sjećam se sječanja koje mi fali. Ne mogu se sjetit :D
PRVA POMISAO KAD SE PROBUDIS: Još malo...
JAVIS LI SE NA BROJ KOJI NE PREPOZNAJES: Kad spavam i kaz zvoni uff... Pošaljem ga uu... *khm* I bacim mobitel što dalje od sebe. A inace da.
SLAZES LI SE SA RODITELJIMA: Ne.
STVARI IZ PROSLOSTI ZA KOJIMA ZALIS: Žalim za svim i svačim.
KOLIKO JE SATI: Neznam.
I tako to.
petak, 16.11.2007.
bACK.
I tako se po ne znam koji put opet iznova vračam, sretna, nova, stara, nesretna, JA.
Puno je prošlo, jako puno, previše. Ali priznajem da mi je takvo što trebalo, da se opet mogu vratiti, sa onim istim žarom ovamo, kao što je bilo onda kada sam prvi puta otvorila blog editor, i... krenula.
Ne želim prepričavati što se sve desilo proteklih mjeseci, jer uvijek se desi mnogo toga, a za to nikad nema riječi.
Događaj koji me potresa, krajnje je čudan. Svi dobro (ne)znate da živim u malom fucking gradiću zvanom Ivanić, i da jedva čekam otič, napustit ga, jer je, kao što prijašnjih dana rekoh; dosadan, glup, dosadan...KRAJNJE GLUP, dosadan. Ali, ipak se, čini se, polako miče s mrtve točke, i počinju ga ispunjavati čudni, nerealni, nestvarni, očajno zabrinjavajuči, meni vrlo dragi:D događaji. Počevši od golog lika koji nas je posjetio na Noć vještica i prekinuo mili zvuk Ivanečkih luzerskih bendova, pa sve do sada... Do ovoga, što me naprosto... OČARAVA! Dakle, da konačno krenem ... U Ivaniću su se pojavili takozvani "oni o kojima se nepriča" ...ccc(Zaselak):goolf: A to su neki kakti narkomančeki, sotonjarice i takvi ljudi. I sve bi bilo ok, da se to ljepo iskorijeni, na najjednostavniji način, kojeg u današnje vrijeme nazivamo "92" ili takozvana... "policija". E da, i tu počinje ono što me fascinira. Zovnu ljudi policiju, a ona, ni više ni manje, pristojno se ispriča i kaže da se u takve stvari ne želi mješati, i jos ih nazove "nadnaravnima". Da. I sada oni koji o tome bilo što znaju, šute, ali pokazuju da znaju, na onaj "šifra" podmukli način. I ja sam igrom sudbine saznala za to... iiii... !! Ha-ha. Ja se želim igrat policije :D
OĆE KO SAMNOM?
Znam di se dotični skupljaju, znam sve, sve, osim sitnog detalja, gotovo nebitnog, a to je njihov identitet. I ja naravno, ne bi smjela o tome pričati. Nebi, al ipak. Ovaj blog ne posječuje nitko iz premilog mi gradića pa si mogu postit volji na volju :D Mislim da se nebih smjela obazirati na komentare moji divnih drugova, koji glase... "Neeeemoj, opasno je!" Znam, znatiželja je opasna.
I tako ću ovaj post privasti kraju, i bacit se na uređenje box-ova.
Pozdrav.
